I kod mene je slucaj kao kod Zmaje, spavala sam velikim snom kad se to dogodilo.
U glavi je bilo hiljadu pitanja, ali usta nisam mogla da otvorim. Cudno nekako anestezija deluje na mene...imala sam utisak da visim na plafonu odmah pored onog ventilacionog otvora iznad, a kako je vreme prolazilo bila sam sve svesnija i pribranija.
Kada se rodila prva cerkica, secam se da su me budili jos u operacionoj sali i neko je rekao: budi se, dobila si cerku!
Posto nismo hteli da znamo pol bebe sve dok se ne rodi....taj momenat kad me bude i govore da je devojcica zdrava i da je dobro, to nikad necu moci da zaboravim. Oci ne mogu da otvorim, usta kao zalepljena, ali su suze tekle i tekle iako sam bila polusvesna. Najlepsi momenat, situacija koju i danas emotivno dozivljavam uvek kad o tome pricam!
A kad sam rodila drugu devojcicu, opet ista stvar, spavala ali sam bila svesnija nego prvi put. Samo sam pomislila: Bogu dragom hvala kad je gotovo, sad mogu da ustanem iz kreveta, skuvam sama kafu, jedem sedeci, kupam se sama, ubilo me lezanje i mirovanje 9 meseci.